Što je arhipelag Goli?

 

Goli otok i Sveti Grgur najkraće možemo opisati kao mjesta represivne destaljinizacije. Nastali su 1949. kao odgovor KPJ na raskid Tita i Staljina s namjerom „preodgoja“ nelojalnih i kritici novog režima sklonih članova. Kako staljinistička narav i silina represivnog djelovanja jugoslavenskih službi sigurnosti prema vlastitim građanima nisu otkriveni sve do raspada socijalističke Jugoslavije početkom 1990-ih, značenje tog raskola ostaje ambivalentno, negirano ili potiskivano u zajedničkoj kolektivnoj svijesti. Naime, Titovo NE Rezoluciji Informbiroa u ljetu 1948. godine čin je iznimne hrabrosti i suprotstavljanja Staljinovoj hegemoniji, ali i okidač kampanji političkog terora uz pomoć kojeg su sigurnosne službe kršile zakone, oduzimale građanska prava i negirale etičke principe komunističkog djelovanja koje društvo mijenja nabolje tako što mijenja i emancipira individuu. Ni sedamdeset godina poslije ovo razdoblje represije nije valorizirano, kao što ne postoji konsenzus o potrebi spomeničke zaštite Golog otoka niti o memorijalnoj gesti kojom bi se obilježilo postojanje komunističkog logora za preodgoj neistomišljenika (1949.–1956.).

Titova ideja kako ibeovce [1] treba slomiti, a ne ubiti [2] otvara, osim ustaljenih logorskih metoda, uvođenje niza golootočkih specifičnosti, pogotovo prema ženama.Kao penološki sustav sa svrhom izolacije i neutralizacije („psihičkog slamanja“) političkih neistomišljenika i osoba sklonih kritičkom pristupu novoj vlasti, imao je niz poveznica s fašističkim logorima na talijanskim otocima, s nacističkim radnim logorima i staljinističkim gulazima, ali i logorima za društveno-korisni rad i preodgoj kakve poslije nalazimo u Kini, prije i poslije proleterske kulturne revolucije, kao i u drugim zemljama istočnog bloka. [3] Na Svetom Grguru i na Golom otoku (Radilište V) naizmjenično se od 1950. do 1956. godine nalazio politički logor kroz koji je prošlo oko 860 žena optuženih za povezanost s Informbiroom u okviru „provizornog pravnog okvira kažnjavanja i suđenja“. [4] Struktura kažnjenica pokazuje da nije riječ tek o oponašanju staljinističkih metoda i ruskih logora za srodnice „izdajica Domovine“ [5] nego o kažnjavanju mahom politički izgrađenih i samosvjesnih žena, među kojima su prednjačile komunistkinje [6] koje su povjerovale da su doista ravnopravne (moćnim) drugovima u polugama vlasti.

Žene su same morale izgraditi staze i brojne objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora.

 

„Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van“

 

U ženskim logorima na oba lokaliteta nalazimo bunkere i stražarnice s čuvarima, ograde od bodljikave žice, iznošene uniforme, glad i žeđ kao oblik prisile, fizičku torturu i rituale kažnjavanja, prisilni rad i „preodgoj“ batinama. Dočim je sustav nadziranja i organizacije preuzet iz pobrojenih logorskih sustava, a načini kažnjavanja i ponižavanja uvelike posuđeni iz duge memorije balkanskog tamnovanja i podjarmljivanja obespravljenih po rodnoj, klasnoj i ideološkoj osi, politička je indoktrinacija bila proizvod novog doba i novih sredstava masovne komunikacije. Rituali i kulturne prakse kojima se oblikovalo kolektivističko društvo samo su se prilagodili logorskim uvjetima. Obrasci agitpropovske kulture („politički časovi, čitalačke grupe, mitinzi, igranke, parole“) [7] bili su usmjereni na normiranje socijalističkog čovjeka uz pomoć autocenzure, autokorekcije i autoregulacije tjelesnog ponašanja i mišljenja, jednako kao i poticanjem na zajedništvo i ponos pobjednika iz Drugog svjetskog rata. U logorima je, baš kao i na radnim akcijama, težak rad pratilo marširanje do radilišta, neprekidno skandiranje, pisanje transparenata i pjevanje revolucionarnih pjesama –kako bi kolektiv postao jednotijelo, s jednimsrcem koje se zaklinje na odanost vođi.

Ako imamo na umu ozračje afektivne egzaltacije poratnog razdoblja, lakše je razumjeti zašto je kažnjenički život i prisilni rad na Golom i Sv. Grguru pratilo cjelodnevno skandiranje slogana (Tko s nama nije, bolje da ga nije!, Ubit ćemo svakog skota ko je protiv KaPeJota!, Za koga? Za Tita! Za Partiju! Svi! Svi! Svi! idr.), pjevanje revolucionarnih pjesama, pisanje parola (žene su komadićima svjetlucavog kalcita upisale Titovo ime na jednoj uzvisini), i zašto su samo povlaštene aktivistkinje i brigadirke sudjelovale u folklornoj i kazališnoj sekciji te pratile povremene kinoprojekcije. Kako svjedoči Natalija Petrović, „’kulturni programi’ čija se sadržina svodila na međusobna ponižavanja i ismejavanja logoraša, neprekidno izvikivanje parola i pevanje glupih pesama od kojih bi se i divljaci grozili – sve je to imalo samo jedan cilj: da se zatvorenik telesno iznuri i moralno samelje, pa da bude spreman da izjavi, potpiše i uradi sve, ama baš sve, što god da se od njega traži“. [8] Supostojanje fizičkog i psihičkog nasilja kao odrednicu logorskog života spominje i Eva Grlić: „potpuno drobljenje ličnosti i fizički, stalnim napornim radom, nenormalnim uvjetima života, a zatim i moralno i psihički kroz stalno ponavljanje kako smo svi koji smo ovamo dospjeli ‘izdajnici’ zemlje, partije, naroda i Tita“. [9] Partijske fantazme o „ženskoj izdaji“, [10] o „zločinu separacije“ od očinske figure vođe bile su razlogom domišljanja rodno specifičnog zlostavljanja, vrijeđanja, poružnjivanja i posramljivanja.

 

Dio iz teksta Renate Jambrešić Kirin “Preodgoj žena na Grguru i Golom – moralna korupcija i ideološka indoktrinacija”, cijeli tekst je objavljen u publikaciji projekta, PDF

 

********

 

[1] Ibeovci (engl. Cominformists) su prihvatili Rezoluciju IB-a i u njoj iznesene, uglavnom lažne, optužbe  protiv Josipa Broza i Komunističke partije Jugoslavije.

[2] Titovo je geslo bilo „po glavi, ali ne glave“, usp. Božidar Jezernik, Non cogito ergo sum, Ljubljana, 1994, Borec533/534, str. 686.

[3] Koncept popravno-radnih logora („gulaga“) uvodi SSSR uz pomoć Staljinova represivnog aparata 1929. godine. GULAG je zapravo kratica za Glavnu upravu popravno-radnih logora i kolonija koja je upravljala ogromnom mrežom logora (radnih, kažnjeničkih, tranzitnih, ženskih, dječjih, „materinskih“, logora za kriminalce i političke zatvorenike).

[4] Martin Previšić, Povijest Golog otoka, Zagreb, 2019, str. 164. Na temelju Udbine evidencije Previšić pokazuje da je kroz oba logora prošlo „oko 550 do 570 žena, uz napomenu da ih u isto vrijeme nikada nije bilo više od 380 do 400“, str. 468.

[5] Ovi su logori poznati pod kraticom ČSIR (Člyen sem’i izmennika Rodini). Usp. Nensi Adler [Nanci Adler], Preživeli iz Gulaga, Beograd, 2005.

[6 ] O tome svjedoči Kolet Smiljanić, novinarka i prevoditeljica na Radiju Beograd: „Kada su me udbovci hapsili, rekla sam – mene nije vaspitavala ulica nego Partija. Ona me je svemu ovome naučila. Učila me je da budem iskrena i da iskreno iskazujem svoje mišljenje“. Usp. Dragoslav Simić i Boško Trifunović, ur. Ženski logor na Golom otoku – ispovesti kažnjenica i islednice, Beograd, 1990, str. 26.

[7] Simić i Trifunović, Ženski logor na Golom otoku,str. 9 (Svjedočenje Natalije Petrović).

[8] Op. cit., str. 13. Usporedi i opis srodnih „optuživalačkih sastanaka“ (engl. accusatory meetings) tijekom kineske kulturne revolucije: „Pažljivo pripremljeni i organizirani, masovni montirani procesi i optuživalački sastanci slijedili su jasne i dobro razrađene obrasce. Dramaturška sredstva poput pozornice, rekvizita, scenarija, agitatora i momenti gradacije, bili su usmjereni na izazivanje emocija kod publike – kako bi se izazvalo negodovanje protiv ciljanih skupina i mobiliziralo publiku na podršku režimu“. Klaus Mühlhahn, Criminal Justice in China: A History, Cambridge, MA, 2009, str. 182–183.

[9] Eva Grlić, Sjećanja, Zagreb, 1997, str. 203.

[10] Upravnica Marija Zelić ovim je riječima dočekivala kažnjenice: „Ovo što ste vi uradile to je izdaja zemlje. Izdale ste zemlju u najtežem momentu. (…) kad je Partija na vas najviše računala, vi ste u tom momentu toj Partiji zaboli nož u leđa“ (Simić i Trifunović, Ženski logor na Golom otoku, str. 228).