Đina Markuš

1920. – 2006.

Đina Markuš rođena je 1920. u trgovačkoj obitelji u Cetinju. Još kao gimnazijalka priklonila se komunističkim idejama – kao i mnoge mlade crnogorske i jugoslavenske komunistice – slijedeći u tome muške članove obitelji. Spremala se za studij medicine u Beogradu kada su 1941. Talijani okupirali Crnu Goru. Zbog ilegalnog rada i podrške komunistima ubrzo se zatekla u fašističkom zatvoru Bogdanov u Cetinju. Zbog borbenog djelovanja u partizanskim redovima bila je ponovno zarobljena i internirana u logor sve do kapitulacije Italije, da bi se potom vratila preko Slovenije i priključila partizanima u završnim akcijama oslobođenja Crne Gore i Jugoslavije.

Iz rata će izići kao mlada komunistica s priznanjima za bespoštednu posvećenost antifašističkoj borbi i revoluciji. Nakon rata, Đina Markuš dobiva politički povjerljiv posao poštanske službenice u Beogradu. Počinje poratni život ispunjen entuzijazmom, obnovom i izgradnjom zemlje te kolektivnom posvećenošću ostvarenju revolucionarnih ideala. Nakon objave Rezolucije Informbiroa 1948. muž Đinine sestre, vojni oficir Vido Đurašković, izvršio je samoubojstvo u Beogradu jer je znao da mu prijeti uhićenje i deportacija na Goli otok. Nedugo zatim uhićena je i Đina pod optužbom da je tiskarska slova iz pošte slala u inozemstvo radi antijugoslavenske propagande. Bila je jedna od mnogih komunista koji su se u to doba bunili protiv „diplomatskih magacina“ koji su najavili poslijeratno klasno raslojavanje i formiranje crvene buržoazije.

Uhićena je 1949. i neko je vrijeme provela u istražnom zatvoru Glavnjača u Beogradu, a potom je odvedena na Goli otok i Sv. Grgur. Puštena je iz logora 1952. Do same smrti nije se uspjela prilagoditi „normalnom životu“. Patila je od teške i dugotrajne nesanice i često je zapadala u stanja koja su nalikovala na katatoniju (nepokretnost, zgrčenost tijela, šutnja). Liječena je u više psihijatrijskih ustanova.

Godine 1989. napisala je (neobjavljene) memoare o danima provedenim na Golom otoku i Sv. Grguru. Umrla je 2006. od prekomjerne doze tableta za spavanje.

Stadoh i ukočih se, od straha ne mogu maći. Gurnule me u stroj i poče tuča. Sa jedne i druge strane pljušte udarci pesnicama. Onako slaba ne izdržah ni dva metra, počeh da padam, ali me one pridigoše i nastaviše da tuku, kao da se takmiče koja će više i bolje. Tuku i pljuju, a to mi je bilo najteže, najstrašnije, slinavi ispljuvci klize mi po licu, rukama, kosi ..

 

*Na pomoći i poslanim materijalima zahvaljujemo kolegici Nataši Nelević, dramaturginji, književnici i utemeljiteljici digitalnog Muzeja žena Crne Gore