Postavljanje info-table na lokalitetu
U rujnu 2020. godine, 64 godine nakon raspuštanja logora za političke zatvorenice na Golom otoku i Svetom Grguru, Andreja Kulunčić je prvi put u povijesti otoka postavila informativnu tablu o povijesti i ustroju ženskog logora na oba lokaliteta. Tekst na tabli je sljedeći:
„U ovoj uvali i na obližnjem otoku Sveti Grgur naizmjenično se od 1950. do 1956. godine nalazio politički logor kroz koji je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s informbiroom. Žene su same morale izgraditi staze i objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora.“
Kako Anca Verona Mihuleț, jedna od kustosica izložbi projekta, pojašnjava u svom tekstu imena, samo imena.. [1] „Prisvajanjem uloge donositelja odluke naspram ravnodušnog političkog režima, Kulunčić ponovno uspostavlja nužni poredak stvari, onaj koji je izostao nakon zatvaranja logora, gotovo kao da postavljanje te table – normativna i odgovorna gesta u svakoj demokraciji – daje tim pustim otocima alternativnu egzistenciju. (…) Postojanje ploče predstavlja završetak izvanrednog stanja i početak novog režima značenja izvan nove politike.“
Nakon gerilske umjetničke akcije postavljanja info-tabli na teško dostupnim lokalitetima, prostor koji je po prvi put obilježen, postaje vidljiv široj javnosti zahvaljujući razrađenoj medijskoj strategiji koji je sastavni dio projekta. [2]
[1] U drugom izdanju publikacije projekta, izdavač MAPA & Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb, 2022.
[2] Mediji o postavljanju info-tabli na Golom otoku i Sv. Grguru. Dostupno na:
http://www.zene-arhipelag-goli.info/press/info-table-na-golom-otoku-i-sv-grguru/
Muzealizacija table
Nakon što je gerilski postavila informativnu tablu na Golom otoku umjetnica izlaže fotografiju s ciljem uvođenja marginalizirane teme ženskog povijesnog stradanja u institucije. Izlaganjem fotografije propituje se i uloga same fotografije pri čemu ona ne funkcionira kao slika, nego potiče otvaranje polja za problematizaciju odnosa prema ženama te njihovom mjestu u društvu i povijesti s ciljem rastvaranja narativa koji su ostali na margini glavnih povijesnih linija.
Irena Bekić, jedna od kustosica izložbi projekta, pojašnjava u svom tekstu kako je gesta postavljanja info-table muzealizirana u postavu izložbe kako bi se gerilska gesta pretvorila u umjetnički objekt. „Postavljanjem reprezentativne fotografije s prikazom ploče na lokalitetu u Muzeju, autorica ponovno uspostavlja identitet mjesta, pokazujući da je to službena prekretnica i da se povijesti Golog otoka i Svetog Grgura više ne mogu zanemariti.“ [1]
[1] Bekić, Mihuleț, Stvaranje antispomenika.
Memorijalne točke
Nakon postavljanja info-table, uslijedilo je upisivanje svjedočanstava zatvorenica u stijenu čime su zaokružene intervencije na lokalitetu s kojima je ostavljen, s jedne strane, jak i vidljiv znak (info-table), a s druge – skriveni trag stalnog podsjećanja kažnjeničke torture (upisi svjedočanstava).
U rujnu 2020. godine na Golom otoku je uklesano svjedočanstvo bivše logorašice Vere Winter, ispisano rukom njezine unuke Nine Winter:
„Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bi kamenje nazad do mora.“
U lipnju 2021. godine u živu stijenu na Svetom Grguru uklesano je svjedočanstvo Ženi Lebl, ispisano rukom njezine nećakinje Ane Lebl:
„Na tvojoj grbači Sveti Grgure, počelo je ono klasično pitanje ‘Biti ili ne biti?’ Ako biješ – bićeš. Ako ne biješ – bićeš bijen.”
Svjedočanstva su na izložbi projekta u MMSU u Rijeci pretvorene u antipspomenik s ciljem prenošenja memorije kroz participaciju publike. Dvije gomile od po 850 postera (koje je umjetnica numerirala, datirala i potpisala te posebno proizvela za ovu izložbu) imale su na sebi fotografije stijena u kojima su uklesana svjedočanstva Vere Winter i Ženi Lebl. Posjetitelji/posjetiteljice su pozvani da uzmu postere i time preuzmu i odgovornost u prenošenju sjećanja. Pomalo proturječno, posteri u Muzeju vidljiviji su i materijalno prisutniji trag od rečenica uklesanih u stijenu na rijetko posjećenom i teško dostupnom lokalitetu, čime posteri preuzimaju ulogu prenositelja memorije.
