Produkcija site-specific umjetničke instalacije / Memorijalne točke na Golom otoku

 

Prostorna umjetnička instalacija – vizualno punktiranje točaka ženske memorije/traume na Golom otoku i Svetom Grguru je koncept koji umjetnica Andreja Kulunčić razvija u suradnji s antropologinjom Renatom Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić.

Vizualno punktiranje gradi se na svjedočanstvima zatvorenica kao jedinim postojećim povijesnim tragom. Punktovi nisu vidljivi u krajoliku osim kada su posjetitelj upoznati s time gdje se ‘tragovi’ nalaze, jer se polazi od ideje kako cijeli lokaliteti ženskog zatvora na Golom otoku i Svetom Grguru svjedoče o težini i ljudskom ogoljivanju koje se tu odigralo, i da su tragovi, pa tako i sjećanja nasljednica i svjedočanstva koja postoje publicirana ili snimljena u raznim intervjuima, nit koja otvara pitanja, koja može voditi posjetitelje kroz lokalitet, ali ne daje jasne odgovore, ne traži krivca, ne bavi se „praštanjem“, niti ideologijom.

U tom smislu se radi o antispomeniku u kojem posjetitelj.ica gradi svoje sjećanje, sam postajući „spomenik“ (prenositelj memorije) i traži odgovore i informacije (web adresa projekta će biti dostupna na lokalitetima) do mjere do koje ga pitanje dotiče. Za razliku od toga, konvencionalni spomenici ne mogu zamijeniti odgovorno sjećanje jer su jednodimenzionalni u tumačenju prošlosti iz kuta onog tko ga podiže (država u ime ideologije, nacije, diktator i sl.), dok antispomenici imaju za cilj demonumentalizaciju metodama višeznačne simbolike praznine, ponekada i ironije, te multiperspektivnosti, uključujući sjećanja marginaliziranih i aktivno sudjelovanje posjetitelja u građenju memorije (James E. Young). Razni se autori (Kuljić, Young, Vickery i dr.) slažu kako je problematično zatvaranje sjećanja „u spomenike“ jer se time oslobađamo i dužnosti pamćenja ali i ponovne analize (slavne) prošlosti i (vlastitih) žrtava. Kuljić pojašnjava kako su spomenici monumentalna demagogija, dok su kontraspomenici subverzija. Antispomenici su okrenuti društvenoj povijesti i običnom čovjeku, oni ne žele pravdati, niti preuzeti/nositi krivicu, nego postaviti pitanje.

 

U rujnu 2020. godine u kamenu na Golom otoku uklesano je svjedočanstvo bivše logorašice Vere Winter, ispisano rukom njezine unuke Nine Winter:

Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bi kamenje nazad do mora.
VERA WINTER

 

U lipnju 2021. godine u kamenu na Sv. Grguru uklesano je svjedočanstvo bivše logorašice Ženi Lebl, ispisano rukom njezine nećakinje Ane Lebl:

Na tvojoj grbači Sveti Grgure, počelo je ono klasično pitanje
„Biti ili ne biti?” 
Ako biješ – bićeš. Ako ne biješ – bićeš bijen.
ŽENI LEBL

 

Za 2022. godinu u planu je u kamen na Sv. Grguru uklesati svjedočanstvo bivše logorašice Eve Grlić, ispisano rukom njezine kćeri Vesne Domany-Hardy:

Koja ne tuče, s neprijateljstvom još nije raskrstila.
Živjele smo kao zvijeri, stalno na oprezu i u strahu.
EVA GRLIĆ

 

Postavljanje umjetničke instalacije izvodi se u suradnji sa udrugom Goli Otok „Ante Zemljar“ / Darko Bavoljak.