Eva Grlić

1920. – 2008.

Eva Grlić rođena je 1920. u Budimpešti u sefardsko-aškenaskoj obitelji. Od brojne obitelji holokaust su preživjele samo ona, kći Vesna Domany te očev brat Moše Izrael. S obzirom na to da je u partizanima djelovala kao politička radnica, uređivala biltene i radila u redakcijama novina Glasilo AFŽ-a za Slavoniju, Vjesnik Naprijed, nakon rata zaposlila se kao novinarka u redakciji zagrebačkog lista Naprijed. Tu je upoznala Danka Grlića s kojim se vjenčala 1946., a iduće godina rodila je sina Rajka. U vrijeme raskola sa Sovjetskim Savezom Danko Grlić je uhićen i zatvoren na Golom otoku. Uskoro nakon toga uhićena je i Eva, i to u dva navrata. U prvom naletu oduzet im je stan, a Evu su pustili iz zatvora nakon osam mjeseci. Izgubila je posao, postala beskućnica, kći Vesna završila je u dječjem domu, dok su brigu o dvogodišnjem Rajku preuzeli stric i prabaka. Nakon što joj je suprug pušten na slobodu, Eva je ponovno uhićena zbog jedne rečenice kojom je izrazila nezadovoljstvo te je osuđena na zatvor na Golom otoku, gdje je provela dvije godine.

Prema Udbinoj evidenciji u ženskim logorima na Golom i Sv. Grguru boravila je od 5. svibnja 1949. do 30. siječnja 1953. Kao što je napisala u knjizi Sjećanja, na robiji je osim 16 zubi izgubila i svaku nadu u sustav u koji je kao mlada vjerovala. Do mirovine je radila u tvornici Katran, prvo kao obična radnica, a potom kao sekretarica i urednica tvorničkih novina. U mirovini je prevodila s njemačkog i mađarskog jezika, pisala priče te objavila memoarsku knjigu Sjećanja (1997.) te knjigu priča Putnik za Krakow i druge priče(2002.).

 (…) poslije golootočkog iskustva izgubila sam upravo samopouzdanje. Bila sam preplašena. Bojala sam se glasno i necenzurirano izreći svoju misao živeći u uvjerenju da će svaka moja riječ biti dojavljena tamo gdje ne treba. Još i sada imam fiksnu ideju da se sve što govorim, uvijek i svugdje prisluškuje… Strah međutim više i nije nešto svjesno, on se vremenom uvlači u podsvijest i postaje teško izbrisiv… Takav strah međutim može biti i izgovor za bilo koji smjeliji i ljudskiji postupak(Sjećanja 1997: 275)

 

*Na fotografiji Eve Grlić, intervjuu i suradnji na projektu zahvaljujemo kćeri Vesni Domany Hardy.